ANTIFAŠISTI ŽABLJAKA

autor: Obrad Pješivac

U žabljačkom selu Palež, u jeku sveukupne nemire, odjekivali su kuknjava žena, uzdasi muškaraca i vriska djece koji se ispreplitali sa zloslutnim zvucima puščanih plotuna. Na suženi datum 07. juna 1943. godine, grupa bugarskih fašista, članova krajnje kontroverzne “Princ Eugen” divizije, izvršila je gnusan čin ubistva nad 15 nedužnih civila. Među žrtvama su se nalazili Anđa Karadžić, Dušan Pipović, Božo Pipović, Dimitrije Karadžić, Novak Karadžić, Mitra R. Karadžić, Mitra B. Karadžić, Božo Španjević, Radomir, Gavro, Nikola, Mirko, Mlađen i Perko Karadžić. Nažalost, ista sudbina je pratila i Milosava Danilovića iz sela Junče dola, koji se tu nesrećno zatekao.

Krvavi pir dogodio se na jednom uzvišenju u sred sela gdje su krvnici doveli 11 svezanih odraslih muškaraca koje su zatekli u kućama. Dovođeni su pod puščanim bajonetima uz udaranje kundacima i tu ih opkolili. A ispred njihovih kuća još troje . Sve to na očigled žena koje su kukale i djece koja su vrištala i plakala.

Gledao je to i za sva vremena mu ostalo duboko urezano u sjećanju tada petogodišnjak  a sada penzioner Mićun Karadžić koji “korača” devetu deceniju života boraveći jednako u Paležu i Žabljaku. I sad, dok svoja sjećanja i ono što je saznao od majke Jelene prenosi “Vijestima”, sve to nanovo preživaljava.

– Žene su jaukale, djeca plakala. U prvi sumrak desetak žena i tri starca prenijeli su na seosko groblje tijela ukućana i komšija. U jednoj raki su sahranili 13 muškaraca i jednu ženu, dok su Danilovića sahranili u posebnu raku. Volovi vuku drvene saoni a na njima prekriveni leševi kojima se vide samo noge. Mali sam bio da shatim šta se dešava-  priča Mićin, jedan od 64. siročadi  koliko ih je za samo jedan dan postalo u tome selu.

Malo je bilo muškaraca u selu pa su i žene preuzele obevezu oko sahrane poginulih. 

-Stari i prekaljeni crnogorski ratnik sa Bregalnice Milovan Karadžić ostao je živ jer se prilikom nailaska krvnika sklonio u poljski toalet. Bio je obrazovan čovjek pa je prije nego što su počeli kopati zajedničku grobnicu, izmjerili površinu koju su kopali motikama i drvenim lopatama jer drugih oruđa nije bilo. Pomagao im je Pero Ćosović, mladić iz Uskoka. Kad su završili kopanje groba pojavila se volovska zaprega sa tri leša na saonima. Prinuđeni su bili da ih, umjesto na leđa, u grob polože bočno-, kaže Mićun.

Mićun prenosi druge detalje vezane za ovaj svirepi zločin. Dimitrija Karadžića su našli na kraj sela dok je čuvao kravu. Ubili su ga na licu mjesta. Njegovu suprugu Anđu bugarski fašista ubija dok je klečala ispred njega i preklinjala ga da joj poštedi sina Velimira. Prvog su ubili Dušana Pipovića, ranjenog partizana, potom i oca mu Boža. Ali ne i najstarijeg u porodici Vasilija koji ih je psovao i pljuvao nakon što su mu ubili unuka, sina i zeta Milosava Danilovića.

-Krvavi pir i moguće paljenje kuća prekinuli su oficiri iz okupatorske komande iz Žabljaka koji su ubrzo došli. Njemci  takav postupak Bugara nijesu odobravali što se vidjelo tokom njihove komunikacije. A među Bugarima jedina svijetla tačka bio je jedan vojnik.  U kući Perka Karadžića zatekli su i njegovog sina Mila koji je imao petnaestak godina i Nikolu Božova Karadžića kako igraju karte.  Poveli su ih svu trojicu na strijeljanje. Nikolu su ubili prvog, a po Milu je pljusnula krv smrtno ranjenog Nikole, i u tom trenutku jedan od fašista je uzviknuo i izvukao Mila i rekao mu da bježi. Tako da je on preživio strijeljanje, prepričava Mićun sjećanja na ovaj zločin.  

Život je morao teći dalje. Stiglo je oslobođenje. Žene i nejač su  se kroz život borili hrabro. U pomoć prilikom najtežih radova priskakali su i iz drugih sela. Pomagala je i društvena zajednica. Nijedna od udovica neije se preudala I sve su djecu izvele na pravi put.

Na dan pogibije, 28 godina kasnije, potomstvo im je podiglo spomenik na mjesnom groblju.